Tog jutra mi se sve nekako skupilo i...
Korona. Muka teška. Svašta čovjek preživi, pa će i ovo. Ja sam optimista, uvijek idem s vjerom u pobjedu i to mi je misao od prvog dana vanrednog stanja, do danas i dokad god treba. To je valjda karakter, nebitno šta se dešava, gledaj s pozitivom, radi koliko je do tebe i ne možeš izgubiti. Bar obogatiš sebe.
Laboratorija. Mjesto u kome se mimoilaze zdravi i bolesni, mjesto susreta različitih biloloških materijala. U njima ko zna šta. I korona.
Maske i rukavice su sastavni dio opreme, ali nikad nisu bile teže! Još kad ih nema, a da bi zaštitili sebe i sve pacijente, mora da ih ima. A nema! Zamislite muku kad moraš da moliš u lokalnim apotekama da ti ostave, umjesto dva komada, ako može, bar tri. I tako danima.
Zaraza. Na sve strane zaraza i strah od iste, o kojoj ne znaš ništa. Ja sam vojnik, u bijelom mantilu, na glavi kapa, maska, vizir, umjesto uniforme skafander, u rukama epruvete infektivnog sadržaja. Na sve strane miris hlora, različitih dezinficijenasa, koji štipaju sluznice i oči, guše i usušuju, kad skinem skafander, još uvijek ih osjećam. Ali tu sam, na ratnoj liniji protiv nevidljivog neprijatelja, spremna za okršaj jedan na jedan. I da pobijedim!
Neizvijesnost, udružena sa neznanjem i strahom od nepoznatog. Kroz glavu prolaze davno naučene lekcije iz epidemiologije, virusologije, dezinfekcija, sterilizacija... To naučiš jednom i ostaje dovijeka.
Pacijenti. Uplašeni, dragi ljudi, potpuno sluđeni od oprečnih informacija, sa medija. Dešava mi se da u prodavnici objašnjavam kako da održavaju higijenu namirnica, prostora, ukućana. Neizvijesnost guši, a strah blokira.
Rezultati pretraga ne pokazuju ništa. Nema šablona iz udžbenika, sve je nejasno, sve znanje se ni u šta ne uklapa. Svi pacijenti prolaze kroz laboratoriju, njihovi uzroci kroz moje ruke, čekam vijesti, odvajam nalaze pozitivnih. Nekad, kad ovo prođe, temeljno ću im se posvetiti. Pacijenti su ljudi, nisu dijagnoze i brojevi. Imaju koronu, ali imaju dušu, imaju i porodicu.
Porodica. Moja. Još u martu sam im ''izdala smijernice'' o kontaktima, o distanci, maskama, kretanju. Bili su nadureni ko tvrdoglavi sedmogodišnjaci, ali su vremenom pristali. Oni meni nikad neće biti stari, moji su roditelji, ali ugrožena su kategorija, uveliko ''treće doba'', a ja osim njih nemam nikoga. Kako da ih zaštitim od sebe? Kako sebe da zaštitim zbog njih? Jer, sve ovo traje mejsecima, u automatizovanom ritmu spremanja, svlačenja, desna ruka - vizir - lijeva ruka - rajsferšlus - izvrni skafander - maska - rukavice - asepsol - navuci mantil - novu masku - nove rukavice - dezinfekcija prostorije - otvori prozor - očisti šteku - uzmi nove rukavice - rasporedi materijal - sredstvo za dezinfekciju 1 - sredstvo za dezinfekciju 2 - kao robot! I živo biće! I tako danima, nedeljama, mjesecima.
Tog jutra mi se nekako sve skupilo i zaključala sam vrata laboratorije, svakako je pauza. Sjela sam i zaplakala. Ne mogu više! Postoji život i izvan skafandera, istina, u ovom skučenom vremenu satkan od brige i umora. I plakala sam, čovjek sam. Svaki dan u kontaktu sa 4-6 pozitivnih pacijenata, bezbroj kontakata, svi sa simptomima. Pod silnom opremom teško dišem i i dalje plačem.
A onda shvatim da moram! Da su u čekaonici zabrinuti ljudi, kojima je sigurno gore.
Pincetom uzmem ubrus, obrišem suze, pogledam se u ogledalo i izađem nasmijana.
Ispred stoji Natalija, oko 5 godina, smijem joj se ispod maske, kao i uvijek, ali ovaj put se izvinjavam jer sam "maskirana", našta ona dodaje: "Ali, Ceco, smiju ti se oči!" Zagrlimo se na daljinu, raširenih ruku. Proći će ovo.
A onda mi napamet pada Kaća (4) koja mi je, na neki obrazac o dnevnom protoku pacijenata, uz svoj potpis docrtala srce, uz osmijeh.
Ljubav. Ljubav je isto što i profesionalna obaveza. Bijeli mantil u 15.00 skidam, a onda navlačim nevidljivi, za sve one kojima treba savjet, u vezi sa bilo čim, a da mogu pomoći.
Uz osmijeh se sjetih sestre Onor (Honour), na kraju II svjetskog rata, u zabačenom pacifičkom odjeljenju X. I da, osjećanje odgovornosti u profesiji je drugo ime za ljubav.
Autor teksta je Svjetlana Đurđić
